Mladi u Srbiji su na protestima od izbora 17. decembra do danas poslali dve veoma važne poruke: „Dosta sa pričama o tome kako ste se borili devedesetih“ (jer se nismo/su izborili) i „Kakav je plan?“. Kakav je plan da se izborite/mo za iole pristojan život? Kako prošlost, sadašnjost i moguću (isto tako neizvesnu) budućnost vide mladi ljudi i to vrlo aktivni članovi društva? Povod da na ova pitanja odgovaraju daju im rezulatati rada koji su vidljivi i neupitni. Naši današnji sagovornici Luka, Eva, Amar i Nejra dolaze iz različitih (ovih naših) krajeva i sfera života, ali povezuje ih jedna činjenica – bore se za unapređenje položaja ugroženih.
LUKA:Primer ličnog izbora
Foto: LUKA NIKPALJ (lična arhiva)
Luka Nikpalj, rođeni Šibenčanin sa trenutnim mestom stanovanja u Zagrebu, je i aktivista i političar i dizajner. Sada preduzetnik. Priprema za razgovor sa njim donekle je teška s obzirom na to da o njemu lično nema informacija. Ukoliko ga niste upoznali, izjave ovog veoma lucidnog i svestranog mladog čoveka mogu vas na tren odbiti od daljeg razgovora. Međutim, na drugu loptu, stvari postaju mnogo lakše i jednostavnije. Ovaj razgovor zato je najlakše voditi kao da čitate web sajt njegove firme, www.praznik.hr , jer se čini da je tu sublimacija svih njegovih stavova.
Ti na sajtu firme ne govoriš o sebi (i generalno ne govoriš o sebi), ali ljudi i teme koje predstavljaš i za koje radiš dizajn nisu mejnstrim. Štaviše, nisu popularne, npr. dizajn za konvenciju Foruma mladih u čast aktivističkoj borbi ili inicijativa protiv nasilja #spasime. Zašto si odlučio da napraviš takav izbor? Jasno da nije reč samo o novcu, da nisi na prodaju. Ima li još takvih, mladih ljudi? Izgleda da su se ti pojedinačni glasovi izgubili u moru onih koji šire netrpeljivost, mržnju i netoleranciju.
Jako lipo si me predstavila, hvala ti na tome, iako mislim da nisam političar, a ne smatram se ni poduzetnikom… Samo sam radnik koji je sredstva proizvodnje uzeo u svoje ruke, samoupravljač. Iako taj moj online portfolio nije abdejtan već godinama, na njemu su neki projekti i radovi koje sam ciljano odabrao da stoje tamo. Dobro si to prepoznala, govore o meni i važni su mi životu. Od aktivizma do projekata vezanih uz Šibenik.
Zašto se nisam prodao? Pa gledaj, kad odrasteš u nekoj nižoj srednje-klasnoj poziciji, jako rano naučiš da materijalno nije toliko bitno koliko konzumerističko društvo nameće ljudima. Uvijek radije radim nešto što volim i što me na neki način zanima, nego samo da radim za pare. Neki od tih projekata bili su pro-bono, imanje vlastita obrta pruža mi tu priliku da si mogu dozvoliti da se samoeksploatiram do tih granica. Kako kaže jedan osebujni glumac u meni posebno dragom filmu (link prim. aut), “jebe mi se za pare”.
Ima još takvih ljudi, i bolje organiziranih (pogotovo oko rokova) i usmjerenih od mene; inspiriraju, pogotovo mlađe generacije. Ovi što šire netrpeljivost, mržnju i netoleranciju mi strašno idu na jetru, ne percipiram ih više, ima ih previše iako se svašta danas tolerira, a i svašta naziva „netolerancijom“.
Imaš i solidnog političkog staža. Radi nastavka priče pominjem i da si radio dizajn kampanje Zorana Milanovića za predsednika Republike Hrvatske na predsedničkim izborima. Kako vidiš političku scenu u Hrvatskoj danas? Koje su ambicije i pogled na svet mladih političara? Možeš li da napraviš viđenje ili paralelu sa političkom situacijom u regionu? Ima li šanse da se naelektrisana situacija, posebno sada, a po potrebi, u vreme predizborne kampanje dovede u pristojne okvire? Šta je potrebno da se to dogodi?
Hah, solidnog. Politički sam aktivan od kraja srednje škole, nekako je došlo da me sve to zanimalo još od osnovne. Zanimalo me kao dijete zašto je moja mama dobila otkaz i šta to znači “privatizacija”, zbog koje više nema „Šibenke“ ni njenog radnog mjesta… Imao sam tu sreću da je ona imala volje razgovarati sa mnom o tome, a kasnije su me zanimale i druge slične teme, pa i šta je to ta politika koja nam toliko utječe na živote.
Politička scena u Hrvatskoj danas prilično je grozna, samo to izgleda malo bolje od političke situacije u Srbiji i regiji, jer je kod vas stotinu puta gore. Ali nije da nema prostora za djelovanje, napredak i promjenu. Promjena se osjeti, kod nas po raznim istraživanjima više od tri četvrtine anketiranih ne smatra da država ide u dobrom smjeru.
Čini mi se nekad da HDZ-ovci u Hrvatskoj zapravo žive neki socijalizam, a ikakav sustav uređene države ne postoji. Oni imaju privilegije koje su nekad bile zajamčene svima, od dostupnog zdravstva bez listi čekanja do stopostotnog zapošljavanja. Također, godine koje je HDZ proveo u oporbi učinile su svoje, financiranjem sebi bliskih medija uspjeli su uvjeriti dio ljudi u to da su “svi istip” pa su ljudi tako i oguglali na njihov sustavni lopovluk. Tu je problem u razumijevanju okvira unutar kojih, u doba ekonomske krize, neka vlast uopće može djelovati. Fokus politike prečesto je na potpuno pogrešnim mjestima. Evo, novcem svih nas financiraju peglanje svoje slike u javnosti, a ti “mainstream” mediji te pare kroz „projekte“ objeručke prihvaćaju. Nažalost, premalo ljudi aktivno prati društveno-politička događanja, glasa se po dojmu, a ne po činjenicama… Dio ljudi živi dovoljno dobro da ih, dok se nešto ne dogodi, kao „politika ne zanima“, a zapravo je političko pitanje i koji će netko kruh taj dan kupiti… Ali, šta da ja to tebi govorim…
Politika u regionu je daleko još gora, nabrijani nacionalizam koji ljudi osiromašeni i materijalno i duhom, nažalost, konzumiraju i smatraju relevantnim. U političkim kampanjama neodgovorni profiteri egzistiraju na sukobima i raspiranju mržnje. Kod vas je baš strašno grozno, a strah me da i mi idemo tim putem ako HDZ nastavi voditi državu. Evo, i u Hrvatskoj je danas čak i Plenkovićev HDZ na neki način talac ekstremnog nacionalizma, kojeg su sami pustili u eter u doba bivšeg predsjednika, napadajući tad koalicijsku vladu SDP-a. Ali eto, predsjednička kampanja Zorana Milanovića u više stvari bila je potpuno netipična, normalna i iznimno dobra.
U Srbiji mi neku nadu daje vidjeti toliko ljudi na prosvjedima, a to što radi vaša vlast zadnjih deset godina je strašno i ima grozne dugoročne efekte. Hrvatskoj Srbija služi kao loš primjer s kojim se uspoređujemo i prikazujemo si kako smo „uspješni“, a Vučić u svojim porukama spominje Hrvatsku mobilizirajući nacionaliste i ciljanim porukama širi mržnju, npr. ono o Malvaziji je bilo grozno.
U jednoj od kampanja koje se mogu naći na tvom sajtu bio je i nekadašnji rukometaš i reprezentativac SFRJ, Veselin Vujović. On sada ima uspešnu trenersku karijeru. Kako si se njega setio?! On u videu u jednom trenutku kaže “najlakše je biti čovek”. Jel to i tvoja deviza? Koliko smo daleko od toga da smo samo ljudi koji zaslužuju da žive pristojno? Znaš i šta kažu tvoje kolege iz susednih država. Od svih sagovornika danas koji dolaze iz post jugoslovenskog regiona jedino si ti iz države članice EU. Koje su prednosti i mane članstva? Šta treba da uradimo da imamo bar minimum za pristojan život običnog čoveka na Balkanu?
Hahahah, zapravo, nisam se ja sjetio Veselina Vujovića. To je dio projekta “Govor tolerancije” kojeg provodi Sportsko rekreativno društvo Srba u Hrvatskoj za koje sam, radeći ranije u dizajn studiju Parabureau, radio vizualni identitet, a kasnije i identitet tog projekta. Tako da ću pohvale prenijeti Tatjani Dragičević.
Ali da, biti čovjek je puno važnije od materijalnih stvari, a i identiteta u kojima se ljudi pronalaze, a koji nažalost ne egzistiraju bez mržnje prema “drugačijima”. Bezveze. Govorimo li mi zapravo isti jezik, nismo li ogromna postignuća postigli u 45 godina na ovim prostorima?
Evropska unija nije neka prevelika sreća, ne vidim da je igdje i ikome neoliberalni kapitalizam u svojoj srži donio išta osim povećanja nejednakosti. Ali opet, bez EU bi vjerojatno bilo još gore. Sve čime su protivnici ulaska Hrvatske u EU plašili ljude, pokazalo se kao netočno. A problemi postoje, samo prilično druge vrste. Šta trebamo da uradimo? Pa možda da prvo probamo prihvatiti da društveno uređenje koje profit pojedinca stavlja ispred interesa zajednice nije humano, a onda se vratimo izgradnjama zajednica. Da kod nas nema nogometne reprezentacije i tog tad isforsiranog folklora, koje bi elemente pokazivanja zajedništva (u koje se vladajući u Hrvatskoj kunu) uopće imali u društvu? Društveno uređenje otuđilo je čovjeka od čovjeka, čovjeka od zajednice. Obrazovni sustav iznimno selektivno i ideološki obojeno proizvodi nove naraštaje kvazi-pismenih koji imaju upitno razvijeno kritičko mišljenje; čast iznimkama. Živimo u društvu u kojem se i Balaševića citira “samo rijetki nađu rijetke”… Samo rijetki nađu guste. Mislim da nam treba više dijaloga, dijeljenja iskustava i osnaživanja s ciljem kolektivnog djelovanja. Navijam za to da krene od AFŽ-a.
EVA: “Higijena” izgovor za oduzimanje dostojanstva
Foto: EVA ŠVAB (lična arhiva)
Eva Švab (Schwab) dolazi iz Nemačke i strastveno se bavi istraživanjem. Svoj rad temelji na podacima koje vidi i pronalazi na terenu. Kaže da je posebno fokusirana na socijalno marginalizovane, na zagađenje vazduha i reciklažu otpada u (post) socijalističkom Beogradu i uspostavljanje i jačanje politika u ovoj oblasti. Svoj angažman na Departmanu za sociologiju i socijalnu antropologiju na Centralno Evropskom Univerzitetu u Budimpešti uspešno privodi kraju. Odlično razume, i na pitanja odgovara na našem jeziku.
Tvoj rad se na engleskom zove „The Nuisance of ‘Unhygienic Settlements’ in Belgrade: Disciplining Subjects and Reorganizing the Waste Sector”. Kako si došla na ideju da se baviš tom temom i posledično životom jedne tako ugrožene grupe ljudi? Šta su tvoji generalni zaključci? Koje su mogućnosti da se položaj tih ljudi, uglavnom Roma, unapredi?
Pisala sam master rad o prinudnim raseljavanjima takozvanih „nehigijenskih naselja“ u Beogradu. Za taj rad sam uradila intervju i sa zaposlenima u opštini, sa ljudima koji žive u kontejnerskim naseljima, i sa predstavnicima međunarodne banke koje su tad bili involvirani u projekte zbog kojih su se ljudi raseljavali (2009-2012). Zanimalo me kako “nehigijensko” kao kategorija opravdava prinudna raseljavanja. Važno je naglasati prvo koliko je veštački to „nehigijensko“, kao kategorija javne politike, u smislu da pokušava da razlikuje jednu vrstu naselja od svih drugih po nekim kriterijumima (ovde je to pojam higijene) i da na toj osnovi distribuira prava. „Higijena“ kao osnova da se distribuira pravo je jako problematično jer u ovom kontekstu Beograda se koristilo da sugerira da su ljudi izgubili svoj dom iz razloga manjka lične discipline – a ne kao posledica marginalizacije tih ljudi (na primer, kako izbeglice sa Kosova, Romi, nisu bili zbrinuti). „Higijena“ se koristi da se izbegne odgovornost – manjak sistema državne socijalne zaštite se stavlja na ramena ljudi koje su žrtve tih rupa u sistemu. To se videlo po tome kako je grad često raseljavan po neljudskim principima (na primer, uništavana imovina ljudi, pod izgovorom „akcija čišćenja otpada“). Takođe, „higijena“ kao pojam manjka lične discipline se transferisao i u pravu na kontejner: ukoliko se ljudi nisu držali nekih veštačko konstruisanih kategorija „higijene“ u kontejner naselju, pretilo im je da opet izgube i taj smeštaj. Ti uslovi nisu bili uopšte realistični, na primer, nisu smeli da sakupljaju sirovine u kontejner naselju, a istovremeno, grad im nije ponudio način da obezbede svoje materijalne potrebe na drugi način. Drugo, terenski rad je pokazao da je grad u nekim naseljima zapustio brigu o kontejnerskim naseljima čim je medijska pažnja nestala. Na primer, na Orlovskom naselju je došlo do sukoba među novim i starim stanovnicima zbog problema sa „higijenom“ jer je česma, kao jedini izvor vode u kontejnerskom naselju, imala defekt. Zbog toga, voda se stalno slivala u Orlovsko naselje i pretvorila ulice u blato. Onda je Opština Zvezdara preuzela brigu o naselju i gradila asfaltne ulice tamo. Međutim, pošto su kontejnerska naselja svojina grada i gradskih opština, i kad grad ima želju da, u ovom slučaju, smiri sukob i popravi komunalni problem, mogućnosti mogu biti ograničene.
Svoj doktorski rad sam pisala o sakupljačima otpada. Naslov je „Civilizing Waste: Work, Non-Work and Urban Citizenship in Belgrade (1965 – 2018). Na sprskom bih rekla: „Civiliziranje otpada: Rad, nerad, i građanstvo u Beogradu“. Taj rad baziran je na arhivskom materijalu (Arhiv grada Beograda, časopis “Gradske čistoće” u Narodnoj biblioteci, i druga građa) i terenskom etnografskom radu (participativno posmatranje) među sakupljačima otpada na divljoj deponiji u Beogradu. Najvažnije je ovde naglasati da puno tih ljudi koji sada rade na divljim deponijama su ranije sakupljali po kontejnerima. Otkad je grad Beograd ukinuo tu mogućnost građenjem podzemnih kontejnera, sakupljači su primorani da rade na deponijama gde preduzeća ilegalno odlažu građevinski otpad, i u tom otpadu pronalaze kablove. Postupak vađenja metala iz tih kablova uglavnom uključuje paljenje gumene površine i to je zadnjih godina, na više lokacija u Beogradu, vodilo do protesta građana protiv sakupljača, ponekad sa rasističkim parolama.
Tim ljudima je čista i topla kuća nedostižan pojam. O školovanju i dostupnosti socijalne i zdravstvene zaštite da i ne govorim. Ima li nekih specifičnih situacija sa kojima si se susrela, a da možeš da ih pomeneš? Šta su glavne karakteristike takvog naselja? Kako se ljudi bore da prežive?
Važno je naglasti da je grad Beograd marginalizovao sakupljače prinudnim raseljavanjima i zatvaranjem komunalnog otpada u podzemne kontejnere i tako, uglavnom, zatvorio pristup tih materijala i mogućnost zarade na tim materijalima (PET flaše, papir, itd). Na divljim deponijama sam srela uglavnom lica koja žive u kontejnerskim naseljima ili one koji su došli u neformalna naselja na periferiji grada nakon raseljavanja Belvila i Gazele. Ljudi u kontejnerskom naselju nemaju mogućnost da naprave stovarište sekundarnih sirovina– tako da vredniji materijal (kablove) sad sakupljaju na puno opasniji način, na divljoj deponiji i prodaju ih odmah. Takvo sakupljanje je opasnije. Ja sam radila tamo sa njima tri nedelje i videla da se kablovi nalaze u ogromnim kamionima koji nose blokove betona, potom se ti blokovi ruše ručno i ekstrahiraju kablovi. To je rudarski, jako težak, rad. Drugo, paljenjem tih kablova dobijaju se štetni gasovi, opasni ne samo za ljude koji žive u susednim „formalnim“ stambenim blokovima, nego prvenstveno za te ljude na licu mesta, radnike, sakupljače. Taj oblik rada je u jasnoj relaciji sa politikama grada Beograda da otera ljude koji su živeli od sakupljanja (puno manje opasnog) komunalnog otpada (kao papir i PET boce) iz centralnih delova grada na periferiju. Grad je zabranio da naprave stovarište sekundarnih sirovina u kontejnerskim naseljima i „zatvorio“ taj komunalni otpad u podzemne kontejnere. Dodatno, grad Beograd je zatvorio komunalni otpad na gradskoj deponiji. Sada sakupljači mogu da prodaju samo jednom „junk shopu“ koji se nalazi na deponiji i zarade jednu trećinu vrednosti za kilogram PET boce u odnosu na to kako je bilo pre. Najzad, grad Beograd je uvođenjem poreza na deponiju stvorio podsticaje za građevinska preduzeća da bacaju otpad na divlje deponije. Važno je naglasiti da radnici ugrožavaju svoje zdravlje dok sakupljaju kablove sa divljih deponija dok istovremeno čuvaju prirodu. Tamo gde sam ja radila, divlja deponija se nalazi na vodoizvorištu. U slučaju da se kablovi ne izvade iz „šuta/ građevinskog otpada/ ruševina oni bi ostali u zemlji i tamo bi mogli zagađivati podzemne vode.
Ti se u svojim istraživanjima baviš i istorijskim i zakonskim okvirima još od 1965. godine. Kako vidiš taj razvoj događaja i tu transformaciju? Kakve su nam bile startne pozicije? Gde smo bili i gde smo sada? Molim te da ovde kažeš i kakav ti je utisak na istu temu u regionu na osnovu tvojih saznanja? Koje su tvoje preporuke i/ili zaključci za budućnost?
Mislim da je važno naglasiti da je grad Beograd već 1960-ih (od kojih godina pratim istraživanja, a i ranije od toga kako su istoričari pokazali) koristio pojam „nehigijensko“ da ograničava radijus (i teritorijalno i po vrstama populacije) svoje odgovornosti. Beogradu, kao glavnom gradu, su uvek bili potrebni radnici za usluge koje nisu dobro plaćene (takozvana jeftina radna snaga). Primeri za to su ranije bili: radnici po gradilištima, nosači prtljaga na železničkim stanicama, a i radnici u miliciji često su morali da stanuju u „nehigijenskom“ uslovima. Bilo je puno debata 1960-ih u gradskoj opštini, na primer, kako „disciplinirati“ tu radnu snagu, koja evidentno nije zarađivala dovoljno za dostojan život. Na primer, pričali su o tome, kako su radnici „Gradske čistoće“ pitali građane za „molbu“/„donaciju“ posebno oko praznika. Međutim, grad je bio zainteresovan samo da zaustavi takvo ponašanje, ali nije investirao u to da na primer „Gradska čistoća“ gradi više stambenih zajednica za svoje radnike. Često, takvo preduzeće je samo nudilo „bachelor hotels“ za svoje radnike, tako da nisu mogli živeti sa porodicom i jedini način je bio da radnici sami grade kuće sa jako ograničenim sredstvima. Te kuće su se masovno zvale „nehigijenskim“ i već tad su se redovno rušile.
AMAR: Žene uvek i svuda zlostavljane i zanemarivane
Foto: AMAR MUSIĆ (lična arhiva)
Amar Musić je iz Crne Gore, diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Po struci je master socijalne politike i socijalnog rada. Predmet njegovog interesovanja je rodno zasnovano nasilje koje analizira u radu “Psihološki aspekt porodičnog nasilja sa posebnim osvrtom na partnersko nasilje”. Za poslednji broj ovogodišnje KUME objašnjava, na osnovu sopstvenog istraživanja, kako vidi nasilje u Crnoj Gori i regionu.
Kako si ti opisao situaciju kada je reč o porodičnom nasilju u svom radu? Da li si uočio neki specifikum?
Prije svega moram posebno istaći da se o nasilju u porodici govori često. Međutim, članovi porodice o njemu ne govore javno te samim tim ono je sakrivena tajna. Njima je značajno da porodica prema spoljnoj okolini sačuva izgled stabilnosti i sigurnosti porodičnog života. Veoma dugo važio je nepodijeljen stav da su porodični odnosi strogo privatna sfera života i da je zaštita privatnosti mnogo značajnija od zaštite fizičkog i psihičkog integriteta člana porodice, žrtve nasilja. Moj rad je strukturalno sastavljen iz četiri cjeline.
U prvom dijelu rada sam pojasnio pojam, karakteristike, teorijska percepciju i prevalencu partnerskog nasilja. Shodno tome, sam obijasnio psihološko- biološki koncept, sociološke teorije kao i feministička pojašnjenja, zatim vrste, oblike i percepciju nasilja u partnerskim odnosima kao što su psihičko nasilje, fizičko nasilje, seksualno i ekonomsko nasilje. U drugom dijelu rada sam se bavio faktorima rizika, posljedicama, prevencijom i na koji način možemo pomoći žrtvama partnerskog nasilja, gdje sam takođe, opisao faktore koji doprinose partnerskom nasilju, karakteristike izvršilaca partnerskog nasilja, posljedice partnerskog nasilja, povrede kao posljedice nasilja, mentalne probleme, bolesti zavisnosti, a zatim samu prevenciju i mjere zaštite partnerskog nasilja. Treći dio rada sam posvetio pravnom, institucionalnom i političkom kontekstu partnerskog nasilja, pa sam shodno tome opisao sadržaj međunarodnih dokumenata o zaštiti od nasilja u partnerskim odnosima u Ujedinjenim nacijama, Savjetu Evrope i Evropske unije. Dio rada sam posvetio partnerskom nasilju u pogledu zakonodavstva zemalja regiona, kao što su: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Federacija BiH.
Četvrti dio rada je istraživački i u njemu sam na osnovu interpretiranih i analiziranih rezultata iz anketnih upitnika i intervjua upućenih osnovnim sudovima u Podgorici, Bijelom Polju, Baru, centrima za socijalni rad, kao i NVO u Crnoj Gori došao do važnih zaključaka. Istraživanje koje sam sproveo pokazuje da su uglavnom žene žrtve nasilja, a u daleko najmanjem procentu su muškarci žrtve nasilja. Kao najčešći oblik nasilja se navodi fizičko i seksualno, a nasilnici se u najvećem procentu nalaze u bračnoj zajednici sa žrtvom nasilja.
Smatram da je potrebno raditi i na restriknijim mjerama sankcija obzirom da se iz rezultata vidi da se u najvećem broju izriču mjere bezbjednosti i kazne zatvora, ali u mnogo manjoj mjeri kazne dugotrajnog zatvora iz čega se zaključuje da nasilnik ima mogućnost da opet vrši nasilje.
Kako javnost u Crnoj Gori reaguje na nasilje u porodici? Od toga da komšiluk (ne) okreće glavu od nasilja do toga kako reaguju institucije. Da li u postoji debata o tome u javnosti? Kako se pruža pomoć žrtvama nasilja, koje su dobre i loše strane? Da li je ta pomoć deklarativna ili suštinska? Koje su mogućnosti da bi se položaj žena žrtava unapredio i od čega zavise?
Svakako da Crna Gora ima relativno dobar zakonodavni okvir, ali na kojem se stalno nešto mora raditi. Iz našeg iskustva moramo da prepoznamo koje su to slabosti. Problem je u donošenju i implementaciji zakona. Smatram da zakonodavni okvir treba da se mijenja. Oni koji donose zakone treba da aktivno komuniciraju sa onima koji ih sprovode. Kroz zakone kojima se vodi Centar za socijalni rad, Centar bezbijednosti, tužilaštvo, sud, obuhvaćeno je i postupanje u slučajevima nasilja u porodici, dok sistem podrške žrtvama nasilja treba dodatno razvijati .
Ja lično smatram, a i na osnovu istraživanja koje sam sproveo da mi kao društvo možemo učiniti dosta da spriječimo porodično nasilje. Svakako podizanjem svijesti o tome da kao društvo treba da imamo nultu toleranciju na nasilje. U cilju efikasne prevencije u suzbijanju nasilja potrebno je raditi na podizanju svijesti građana o problemima nasilja, razviti programe za prevenciju od nasilja, unaprijediti razvoj normativnog okvira u oblasti zaštite, jačati saradnju relevantnih institucija i unaprijediti statistički sistem o nasilju. Kada je u pitanju informisanost građana i generalno javnosti o problemu nasilja u Crnoj Gori većina intervjuisanih ljudi smatra da je javnost dovoljno informisana kroz kampanje koje promovišu borbu protiv nasilja, ali isto tako ističu da postoji razlika u informisanju onih koji žive na selu i u manjim sredinama u poređenju sa građanima koji naseljavaju veće gradove.
Debata o nasilju postoji isključivo onda kada se desi neka specifična situacija u datom momentu. Tako da ne mogu reći da je ona kontinuirana, osim kada govorim o relevantnim NVO koje se svakodnevno bave ovom problematikom koja je zauzela sve više maha. Pomoć se pruža kroz umreženost više institucija. Moram istaći da je jednako važno djelovanje svih institucija kako bi pravovremeno djelovali. Važno je djelovanje centara za socijalni rad, policije, tužilaštva,NVO, sudova itd. Loše je to što zapravo nema lokalnih servisa koji bi omogućili da se žrtva adekvatno zbrine i da se spriječi recidiv u pogledu nasilja. Da bi se položaj žena žrtava nasilja unaprijedio svakako je važno djelovanje svih članova društva. Prije svega treba osnažiti ženu savjetodavnim razgovorima, omogućenom prevencijom od daljeg nasilja, zatim treba djelovati u pogledu finansija i ostalih segmenata života žrtve porodičnog nasilja. Važno je to da ako želimo da pomognemo žrtvi nasilja da djelujemo prije nego se nasilje desi, a ne da saniramo posljedice nasilja.
Da li imaš neki podatak u vezi sa nasiljem u porodici u regionu? Koji je tvoj utisak? Ima li šanse da se zajedničkom saradnjom podigne stepen pružanja pomoći žrtvama?
Svakako da se bavim ovom temom i da dosta čitam. Smatram da nije dobra situacija u region i kada govorimo o nasilju. Moj utisak je nekako da moramo mnogo više da radimo i da unaprijedimo dodatno sistem podrške žrtvama nasilja. Smatram da svi zajedno treba da mapiramo srž problema i da djelujemo u tom pravcu. Jako je važna edukacija i treba edukovati opštu populaciju. Jedino na taj način možemo steći opšti senzibilitet u pogledu nasilja. Važno je da naučimo druge ljude da prijavljuju nasilje i da imaju nultu toleranciju na nasilje. Zajedničkim snagama treba da djelujemo i na medije jer su oni ti koji mogu svojom promocijom da obuhvate širu masu ljudi. Takođe, veoma važan jeste rad sa djecom i sprječavanje transgeneracijskog prenosa nasilja sa odraslih na djecu.
Svakako da ima šanse, tako što ćemo prvo sumirati faktore rizika i raditi na njima i na njihovoj redukciji. Treba raditi zajedničke kampanje sve u cilju ukazivanja ovog problema u našim državama.
NEJRA: Podrška, saradnja i razumevanje
Foto: NEJRA HIROŠ (lična arhiva)
Teme nasilja nad ženama i femicid, prve su i u razgovoru sa Nejrom Hiroš. Ona dolazi iz Sarajeva. Diplomirana je pravnica, specijalizirana za pravo Evropske unije. Proteklih deset godina zaposlena je u Direkciji za evropske integracije. Učestvujući u različitim edukacijama, treninzima i diskusijama na Balkanu i Evropi prikuplja znanja koja implementira u svakodnevni posao. Usavršavala se i izučavala oblasti azila i migracija, borbe protiv diskriminacije, ravnopravnosti polova, borbe protiv korupcije i sukoba interesa.
Važno pitanje je položaj žena. Ubistvo žene u Gradačcu je podigao na noge i ujedinio čini mi se sve žene, ne samo u BiH. Koji su, po tvom mišljenju, ključni problemi kada je u pitanju rodna ravnopravnost, svakodnevni problem sa kojima se žene susreću u BIH (od diskriminacije prilikom zapošljavanja do femicida) i koja su moguća rešenja?
Da, slučaj u Gradačcu je podigao cijeli region na noge. Ali, pitam se, zašto je trebalo da dođe do takvog tragičnog ishoda, da bi se pristupilo ozbiljnije ovom problemu? Jasno je da je sistem zakazao, da u lancu odgovornosti ima dosta aktera.
Ključni problemi su izostanak podrške, nedovoljno poznavanja prava u slučaju npr. diskriminacije prilikom zapošljavanja, kao i u slučaju žrtve nasilje.
Posebno je potrebno poboljšati pružanje kontinuirane i sveobuhvatne podrške žrtvama, osigurati pravnu pomoći i siguran smještaj. Vrštiti redovne edukacije o pravima žrtava nasilja. Ovdje bih posebno istakla bitnu saradnju institucija vlast u državi i nevladinih organizacija, kroz koju je neophodno osigurati dodatnu podrška žrtvama. Također, ključno je, da se osigura dovoljno sredstava iz budžeta za provođenje ovih aktivnosti.
Ovo je isečak iz tvog teksta objavljenog prošle godine: “Unija se zasniva na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Ove vrijednosti su zajedničke za države članice, u društvu u kojem preovladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i ravnopravnost između žena i muškaraca”. Kako ti vidiš sve ove tako važne i na momente za naš region nedostižne pojmove kao što su vladavina prava, dostojanstvo običnog čoveka, nediskriminacija? Kakva je situacija u BiH, a kakva po tvom utisku, u regionu?
Apsolutno ih vidim kao dostižne! Odgovor zašto, upravo je u pitanju koje svi sebi trebamo postaviti „zašto bi stanovnici zemalja članica Evropske unije, ili bilo koje druge zemlje u Evropi, uživali veća prava, imali bolje uslove za život, od bilo kojeg stanovnika našeg regiona?“. Svi međunarodni standardi koji regulišu pitanja poštovanja ljudskih prava, ravnopravnost između žena i muškaraca, osiguranje vladavine prava, mogu se i moraju primjeniti u bilo kojoj zemlji na svijetu, pa i u našem regionu.
Navest ću jednu situaciju u Bosni i Hercegovini. Proteklih godina javljao se problem zloupotrebe korištenja parking mjesta za osobe s invaliditetom, na šta su godinama ukazivala brojna udruženja. Visina kazne za nesavjesne vozače iznosila je 20 eura.
Ove godine usvojen je zakon kojim je uvećana novčana kazna za parkiranje na mjestu za osobe s invaliditetom i iznosi 100 eura i jedan kazneni bod. Nesavjesni vozači, kojih ima i uvijek će biti, koji ne razumiju ili ne razmišljaju o tome koliko lošu stvar čine kada zauzmu invalidsko mjesto i onemoguće kretanje osobi s invaliditetom, ubuduće ukoliko se budu parkirali na parking mjesta za invalide, plaćat će duplo veću kaznu nego ranije.
Ono što mogu primijetiti proteklih par mjeseci, šetajući gradom, da većina parking mjesta za invalide ili je prazna, ili je zaista osoba kojoj je bilo potrebno to parking mjesto, iskoristila svoje pravo na isto. Iako možda nije ispravan put da se prava osiguravaju na ovaj način ali su se veće kazne pokazale efikasnim instrumentom. Dakle, pomak je moguć, borba je teška, ali nije nedostižna.
Međutim, situacija u Bosni i Hercegovini, po pitanju vladavine prava i osnovnih prava, prema izvještaju Evropske komisije za 2023. godinu je nepromijenjena u odnosu na prethodne godine. Bosna i Hercegovina je dostigla određeni nivo pripremljenosti za provođenje evropskih standarda u ovim oblastima. Istakla bih jednu od pozitivnih stvari je da je nedavno usvojen Džender akcioni plan (GAP) BIH 2023 – 2027 sa Operativnim planom institucija BIH za GAP BIH 2023-2027. Sada je na institucijama da započnu sa realizacijom aktivnosti.
Što se Srbije, u izvještaju Evropske komisije o Srbiji za 2023. godinu, istaknuto je da je Srbija postigla izvjestan nivo pripremljenosti i ostvarila je ograničen napredak u primjeni pravnih tekovina EU i evropskih standarda u ovoj oblasti, posebno sa sprovođenjem reforme pravosuđa. Dakle, obje zemlje imaju određeni nivo pripremljenosti, ali i još puno posla treba da se uradi kako bi se evropski standardi u ovim oblastima preuzeli u domaće zakonodavstvo i pravilno implementirali.
Kako izgleda tvoja borba? Kad te slušam i gledam kako govoriš, izgleda da nemaš nikakvih dilema ili nejasnoća, da ti je put kojim ideš sasvim jasan. Da li je tako?
Da, moj put je sasvim jasan, i nemam dileme oko toga! Svakodnevnim radom trudim se kroz poboljšanje zakonskih rješenja, građanima Bosne i Hercegovine, osigurati bolje sutra.
*Sagovornici su polaznici Škole ekonomskih i socijalnih prava koju organizuje Inicijativa A11
Piše: Ivana Gordić Perc
