Pula, to je (k)raj!

Sredinom meseca oktobra, 14. 10. obeležena je desetogodišnjica smrti Branka Črnca Tuste, pevača KUD Idijota, punkera, osvedočenog antifašiste i sindikaliste. Mnogi se sećaju antologijske fotografije na kojoj legendarni Tusta u trližu (radno odelo), okružen ostalim radnicima brodogradilišta, zabrinutog lica strepi nad sudbinom pulskog brodogradilišta. Tog dana, dok smo se sećali Tuste i razmišaljali o tome šta bi on mislio o Puli posle njega, bili smo podjednako zabrinuti. Nekoliko godina nakon što je pomenuta fotografija nastala, Tusta je preminuo, a onda je umro i Uljanik. Tako je Republika Hrvatska zabila poslednji klin na sanduk u kojem je sahranjena gotovo kompletna hrvatska industrija.

Redove koji slede naslovila sam već nebrojeno puta izraubovanom frazom iz svojevrsne antihimne KUD Idijota „Pula“, ali sve se nekako logično posložilo i sjajna je uvertira za dalju priču.

Tusta na štrajku radnika Uljanika, preuzeto sa interneta

Isušivanje poslednje oaze socijalizma

„Poslednja oaza socijalizma“ kako su Uljanik nazivali, a i danas ga nazivaju bivši radnici Uljanika, ali i njihovi potomci, isušena je mučki do poslednje kapi. Propast industrijskog giganta Uljanika nije se desio preko noći, to je samo rezultat dugogodišnjeg, sporog „ubijanja“ industrije u Hrvatskoj, u ovom slučaju Istarskoj županiji, koja svoj prosperitet sve više temelji na turizmu. Kriminalnom privatizacijom, zbrisano je mnogo, nekad veoma uspešnih i međunarodno priznatih preduzeća u tom gradu. Pre nekoliko godina ugašena je Modna trikotaža Arena, jedina modna kuća u Puli, utemeljena daleke 1948. godine, a prostor nekadašnje tvornice nastanili su konobari, kuhari, ugostitelji. Tu su bile još i pilana, Tvornica obuće Astra, te Tiskara… bilo ih je mnogo. A danas? Danas je sve podređeno turizmu.

I pored svega navedenog, činilo se da se sve nekako dogodilo preko noći. Jer, to je Pula. U Puli je sve nekako drugačije, pa čak i taj ritam propadanja.

Dakle, lični utisak bio je taj da je radnička i intelektualna Pula mučki ubijena u nekom tamnom haustoru. Iz istog je zatim išetala zombirana verzija Pule kao resorta lišenog zelenila u kojem više nema mesta ni za kog od nas. Da li postoji ime/naziv/nazivnik/fraza/definicija za ono što se Puli desilo, odnosno za metastazičnu tranziciju iz grada po meri čoveka u grad u kojem turizam melje sve pred sobom, za KUMU objašnjava sociolog dr Krešimir Krolo.

„Događaj ili događaji koji su se odvijali u Puli zadnjih nekoliko mjeseci se mogu nazvati s više različitih imena, jer obuhvaćaju i više procesa koji su se spojili i kulminirali onim što smo imali prilike pratiti, a neki i izravno sudjelovati. Bojim se da radnička i intelektualna Pula nije preko noći „mučki ubijena u tamnom haustoru“ jer bi onda to izazvalo i puno konkretniju i oštriju reakciju. Riječ je procesu koji se često uspoređuje s kuhanjem na laganoj vatri dok žrtva tek u zadnjim trenucima shvaća da je vrag odnio šalu i da je voda već kipuće vrela. Van okvira metafora i alegorija, Puli se jednostavno desilo ono što se već desilo drugim zemljama na Mediteranu, a posebice drugim gradovima na Jadranskoj obali, a to je taj nekontrolirani masovni turizam koji kroz apartmanizaciju i sada hotelizaciju, proždire prirodne resurse i prostor. Turizam, ako je u održivim okvirima i usmjeravan pametnim politikama, može biti važan dodatak gospodarskih aktivnosti zajednice, no ovo što trenutno gledamo je sve samo ne to. I to nije mišljenje par aktivista i nezadovoljnih građana, već više manje svih relevantnih studija koje su se provodile zadnjih nekoliko godina.“

Krolo dalje kaže da je ono što u stvari frustrira jeste inercija i nesposobnost lokalne politike da promišlja razvoj grada nakon industrije.

„Turizam u ovakvom obliku je linija manjeg otpora, jer sve što treba napraviti jest otvoriti prostor „investicijama“, bez da se puno propituje ili analizira kakve su dugoročne posljedice takvih odluka. Pridodamo li k tome i ulogu investitora koji je u većini slučajeva nevjerojatno predatorski i podazriv prema lokalnoj zajednici i ideji da se građane uključi i informira, suštinski dobijemo jedan novi oblik aproprijacije javnih resursa koji strašno podsjeća na kolonijalnu metodologiju. S obzirom da je javnost dugo vremena bila usmjerena prema sudbini Uljanika koja je plesala na ivici noža, javnost je sporije percipirala ono što se u pozadini pripremalo s jedinstvenim prirodnim i prostornim resursima grada. Tadašnja vlast unijela je velike promjene u prostorne planove, iz kojih je očevidno da je Pulu vidjela isključivo kao u potpunosti turistificirani prostor.“

Kraj škvera, foto Elvis Malagić

Zvuci najrazličitijih pogona već pomenutih fabrika, preduzeća i samog brodogradilišta značili su da je Pula živa. Ceo bi se grad zatresao, dok dizalice prave pun krug i spuštaju metalne sekcije. Šum brodogradilišta bio je konstanta. Nešto umirujuće, kao bebama beli šum. Uljanik pre svega, ali i druga pomenuta preduzeća postala su deo mentaliteta svakog Puležana ili Puležanke. To danas poniženo, zgaženo i ogoljeno brodogradilište u zlatno doba sagradilo je više vrtića, škola, stanova, sportskih objekata, cesta, naselja nego što je bilo koja vlast uspela samo da zamisli.

„Pula se budila s jutarnjom sirenom Brodogradilišta Uljanik, koji je na rivi imao veliku tvornicu Arena trikotažu. Kao grad, balansirala je između proizvodnje i turizma. Šetnje rivom imale su u podlozi niz zvukova raznih strojeva za pletenje koji su radili 24 sata na dan, tri smjene. Zvučna kulisa izgradnje brodova, rezanje metala,varenje, nekoliko porinuća brodova na godinu vrlo aktivnog Brodogradilišta Uljanik nestala je nekoliko godina nakon što su nestali zvukovi strojeva za pletenje svjetski poznate Arena trikotaže.“ – sa nostalgijom se seća Kristina Nefat, kostimografkinja i interdisciplinarna umetnica.

apartmanizacija, foto Nikša Stipančev, Hanza Media

„Apartmaid“

S obzirom na to da je na tron zaselo njegovo visočanstvo turizam, radnici su trliže okačili o klin, hipnotično izgubljeni, ili su na minimalcu Zavoda za zapošljavanje, ili u privremenoj penziji, oni nešto mlađi uspeli su da nađu srodne ili drugačije poslove negde „preko“, a oni sa malo više sreće i nasledstva sad iznajmljuju apartmane.

Novinarka Lara Bagar trenutnu situaciju opisuje kao šizofrenu. Smatra da se sve vrti oko te sulude apartmanizacije, a sve zbog manjka izbora, jer gotovo ništa više ne postoji. Apartmaid, kako još naziva politiku u kojoj živimo, kaže da je do to mere podelio društvo, da ako apartman ne poseduješ, onda ga čistiš za nekog.

„Gašenjem Uljanika ugasila se Pula, jer sve što je u Puli bio dio nekog šireg društvenog i socijalnog značaja nosilo je naziv Uljanik – od jedinog preostalog disko kluba za mlade u gradu (koji se nakon 50 godina zatvorio i tamo će, naravno, biti izgrađen hotel – luksuzni), sportskog stadiona, klubova. Bio svugdje i dio svake obitelji. Plaća Uljanikovca značila je istovremeno i plaću trgovcu, gostioničaru, mehaničaru. Gubitkom Uljanika grad je izgubio svoje sidro i dušu. Od kada nema Uljanikovaca nema ni trgovina ni kvartovskih kafića. Grad je transformiran u sezonske trgovine jeftinih artikala za turiste. Dolaskom hladnih dana one mijenjaju izgled i postaju izlozi bez identiteta obljepljeni bijelim papirima do iduće sezone. Pula živi za turiste, a postoji za građane koji ne žive u njemu već prolaze kroz njega te ga ljeti izbjegavaju, jer je nemoguće naći parkiranje koje je toliko skupo da se od grada odustaje.“

Pula zimi, foto Elvis Malagić

Za Pulu još kaže da je bipolarna – leti euforična, krcata ljudima i događajima, zimi depresivna – prazna i tiha.

„Postala je ono na što je uvijek bila autoironična, postala je tapija. Povukla se u naselja sa apartmanima, gdje se živi neka nova sadašnjost, a klimava budućnost se gradi na turizmu, jer nosi brzu dobit i omogućava ljudima vrlo lagodan život. No, istovremeno sve to sa sobom nosi već evidentne posljedice koje se vide, primjerice, u dinamici grada u kojemu sve manje ljudi živi ili boravi jer je pretvoren u jednu veliku spavaonicu.“ – smatra Bagar.

Borba za opstanak – Arena trikotaža „naša tvornica!

Arena trikotaža likvidirana je nekoliko godina pre Uljanika, i to je itekako ostavilo neizbrisiv trag i trajni ožiljak na Puli. Žene, radnice borile su se do kraja, ali u ovom poretku bilo je suludo očekivati da će na kraju pobediti.

Kolekcija Arene 80-te iz privatnog arhiva Chiare Bonfiglioli

„Arena trikotaža je bila drugi dom svim tim ženama koje su cijeli život odrađivale tri smjene, koje nisu imale zavidne plaće, jer su žene u tekstilnoj industriji, za moj pojam, bile uvijek potplaćene. Ipak poslovni sustav trikotaže pružao je određenu sigurnost, postojao je sustav štednje i mogućeg kreditiranja kad je nekome trebalo. Zadnji mjeseci postojanja i sam kraj te izuzetno značajne industrije za grad Pulu bili su jedno mučno razdoblje, najteže za same radnice koje mjesecima nisu dobile plaće, koje su radile i dalje nadajući se da će tvornica opstati. Životne štednje tih žena su nestale, nitko nije mario za to. Radnice su se organizirale i prodavale svu robu iz skladišta ne bi li se barem djelomično moglo skupiti za njihove plaće. Zadnji susret radnica i stanovništva dogodio se na 8. mart 2014. godine. Održana je moda revija, posljednji krik s broda koji tone; apel medijima, građanstvu, i onima koji odlučuju, da se solidariziraju i podrže radnice u potraživanju njihovih radničkih prava i očuvanju dragocenih radnih mjesta. Skupio se veliki broj Puležanki i Puležana taj dan u znak podrške, na reviji su odjeću nosile radnice Arene i svi mi koji smo imali barem dva-tri komada te divne pletenine u svojim ormarima. Taj dan je bio toliko tužan, a ujedno i svečan i to je bio zadnji trenutka kad su i same radnice, koliko god bile mučne, imale osmjeh na licu.“ – ispričala je Nefat.

Revija u štrajku, 8. marta 2014. godine, foto Dejan Štifanić

Sećanje na moć stola bez ekrana

O tome kako je radila Arena trikotaža i šta se sve krio iza zvukova šivaćih mašina, za KUMU govori Kristina Nefat, kostimografkinja i interdiciplinarna umetnica.

„Arena trikotaža imala je desetine poslovnih prostora/dućana u svom vlasništvu koji su odjednom postali suvišni u devedesetima. Tada se mudrim potezima menadžmenta, prihvaćanjem „long“ poslova za Stefanel, Westerman i druge europske tvornice, Arena trikotaža uspjela izvući iz kriznih devedesetih, prilagoditi novonastaloj situaciji i nastavila je s vlastitom proizvodnjom. Moja draga susjeda, Zora Habrle bila je velikim djelom zaslužna za nove poslovne suradnje tijekom kriznih godina, ponosna radnica, skroz posvećena tvornici u kojoj je provela cijeli radni vijek. Pomno biranje sirovina i stručno vođenje tehnoloških procesa rezultiralo je proizvodima vrhunske kvalitete, proizvodima koji traju desetljećima koji su za današnje pojmove itekako doprinosili održivom razvoju. Komad pletenine Arena trikotaže nije se bacao nakon jedne sezone niti je postajao suvišan u ormaru. Krajem devedesetih pa sve do „pada“ Arena trikotaže trajala je moja poslovna suradnja s krojačnicom i pogonom za male serije proizvoda. Sjećam se kad sam došla prvi put u ured gospođe Habrle, njen stol je bio bez kompjutera. Na stolu su se nalazili listovi papira s tablicama i skicama proizvoda, sa strane nekoliko olovaka i gumica. Ona je znala u svakom trenutku što je u kojoj fazi proizvodnje, količine, datume isporuke. Nevjerojatan sustav kontrole kvalitete i svih procesa nalazio se na tom urednom stolu bez ekrana. Tada sam dizajnirala odjeću za određene tvrtke, ženska odjela (koje mi je radila Odjeća Stella, isto neslavno nestala u periodu kao i Arena trikotaža), koje sam kompletorala s majicama Arena trikotaže. Bile su to izrazito male serije za jednu tako veliku industriju (30-40 komada), ali se i to moglo dogovoriti. Suradnja je trajala do početka kraja te velike, desetljećima poznate industrije.“

Gde je nestao radnički i intelektualni kapital?

Konstantnim uništavanjem industrije u gradu čiji je to mentalitet, izgubilo se nešto što se zove intelektualni kapital. Taj se kapital stvarao otkad je Uljanik nastao, a to je više od 160 godina. To su znanja, veštine i kompetencije koje ne možeš naučiti ni na jednom fakultetu. Takav kapital kad se uništi jednom, više nema povratka. Stručnjaci, posebno iz Uljanika su bez problema pronašli poslove u inostranstvu i raspršili se od Italije do Norveške.

Na nedavno održanoj tribini „Za Lungomare“, organizovanoj desetak dana pre održavanja referenduma za Lungomare, bilo je upravo govora o odlivu zdravog kadra ili kako volimo da ih nazivamo „mozgovima“. Pulski IT stručnjak, specijalizovan za razvoj ljudskih potencijala Dragan Benčić kazao je da ako želimo pravi grad, moramo imati radna mesta, moramo imati posla za sve.

„Imali smo Uljanik, imali smo majstore, inženjere, radnike, a sad želimo uvesti turizam. Ili ćemo prekvalificirati ljude ili uvesti radnu snagu. Turizam je dobar, ali se ne smiju zanemariti druge stvari. S ovim se trajno mijenja struktura stanovništva. Za turizam vam nije potrebna visokokvalificirana radna snaga. Desetljećima mladi intelektualci odlazili su iz Pule, ali se dio vraćao. Danas je puno, puno lošije. Još se nikad nije dogodilo, kao sada, da u gradu ne ostaje niko. Firme će te posljedice osjetiti kasnije. Kad naša generacija ode u penziju, ostat će velika rupa inteligencije koja će ovdje nedostajati. Mislim da to nije dobro za naš grad. Ne bih htio da moja djeca odu negdje van i da se ne mogu vratiti nazad ako ne žele raditi u turizmu.“ – zaključio je Benčić.

Nekadašnja Prvomajska – turisti, foto Saša Miljević

Antiradnički Zakon o radu

Pulu su oduvek činili radnici i radnice, te transformaciju koju je Pula doživela, iz radničkog i industrijskog grada, sa jakim nasleđem radničkih i inih borbi, u grad u kojem mas-turizam jede sve pred sobom, neki nazivaju prosperitetom, dok je drugi smatraju kancerogenom promenom. U doba kapitalizma, sve ovo o čemu govorimo, čini se gubi svaki smisao, a o radničkim pravima da ne govorimo. Da apsurd bude veći, u toku je rasprava o novom predlogu Zakona o radu, koji je prema rečima članova sindikata okupljenih inicijativom „Za radnički ZOR“, pre svega antiradnički, te svako ko ga podrži biće osvedočeni neprijatelj radnika. Potpisnica ovih redova smatra da su radnička prava deo lepog vaspitanja, opšte kulture. Međutim, postavlja se pitanje da li su radnička prava nostalgična romantika ili će postojati dok ima radnika?

Sociolog dr Krešimir Krolo smatra da je teško govoriti o radničkim pravima kada onog tipa rada koji je bio vezan za industrijsku proizvodnju više nema, a onda skupa s njima i grupni potencijal za pregovaranje i pritiske.

„Fragmentacijom radnog iskustva i radnih uvjeta atomizirao se odnos prema radu što je i smanjilo mogućnost ne samo pregovora već i solidarnosti. No, to nije samo značajka Pule, riječ je o širokim i dugim procesima dalekosežnih učinaka, a otpor prema takvoj kulturi i odnosima moći se tek počeo nedavno pojavljivati u tragovima kod mlađih generacija, prvenstveno u zapadnim zemljama poput SAD-a.“

Kristina Nefat o radničkim pravima govori kao o retkoj vrsti nekakve životinje ili ptice koju treba što pre zaštiti pre nego potpuno nestane.

„Naravno da su radnička prava dio elementarne kulture jednog sistema i da bi ista trebala biti regulirana. Ako se fokusiramo samo na područje grada Pule ili šire Istre, regije koju se već više godina povezuje s pojmom „overturizma“ i masovnog turizma, u kojoj kronično nedostaje radne snage, pomislili bismo da će uvjeti rada biti primamljivi, regulirani i radnici adekvatno plaćeni za rad koji u sezoni može bez problema trajati od 10 do 12 sati na dan. Situacija je posve drugačija, radnici su najčešće potplaćeni, prijavljuju se na minimalac, razlika zarađenog dohotka isplaćuje se na ruke, većinom prođe mjesec dana rada bez i jednog slobodnog dana za odmor. Ako u tom sektoru, koji ima kronični problem manjka radne snage, pomislite kako je u nekim sektorima u kojima nije toliki deficit radne snage. Danas su radnička prava sve više ugrožena i kao da vraćamo natrag umjesto da unapređujemo radnička prava krvavo stečena kroz povijest. Rezultat „nebrige“ i smanjenje radničkih prava je sve veći gubitak radno sposobnih ljudi koji odlaze iz države u najproduktivnijoj dobi i rijetko se vraćaju prije odlaska u mirovinu„ – smatra Nefat i citira – „Svi oni, ili je poštenije reći ‘mi’, klizimo prema poziciji lumpenproletera. I to ne zato što ne bismo dobro (čak i po kriteriju novih ‘gazda’) obavljali svoje radne zadatke u proizvodnji, ‘materijalnoj’ i ‘nematerijalnoj’, već zato što smo lišeni dostojanstva onih prava, radnih uvjeta, pa tek onda i novca, koji su se vezivali uz riječ ‘radnik’.“ – (https://www.portalnovosti.com/radnici-izmedju-kulture-i-ne-kulture-8217)

Protest radnika Uljanika, neposredno pred zatvaranje 2018. foto Elvis Malagić

Protest radnika Uljanika, leto 2018, foto Danijel Bartolić

Bez šljake i bez corretta

Tek ćemo videti koliko Puli fali zvuk sirene koja označava kraj radnog vremena u 15 sati, i sve plavetnilo trliža koje okupira grad dok Uljanikovci hrle svojim domovima.

„Nestankom trliša nisu nestali samo radnici već jedan milje koji je Pulu definirao u svim segmentima – od onih vodećih u proizvodnji do obrazovnih. Gašenjem Uljanika više nema potrebe za visokoobrazovnim inženjerima. Smjer brodogradnje više ne postoji, a Pula sve više gubi visokoobrazovane ljude koji se ne žele vratiti u grad koji im više ne pruža nikakav sadržaj. S druge strane gasi se i onaj radnički mikrosvijet koji se, primjerice, reflektorao u kvartovskim kafićima i merkatu.“ – govori nam Bagar i opisuje jednu tužnu situaciju – „ Ove godine poznanica mi je na „Stoji“ zatvorila obiteljski kafić s tradicijom dugom 60 godina. Bio je mali, na uglu pored mornaričkog groblja. Klijentela – u trlišu, radnici iz Uljanika, kooperanti, šlajkeri iz cementare, INE, barakeri. Miješali su se sa starim Puljanima koji bi s njima pričali na dijalektu. Dan bi započeli correttom – kavom s rakijom i završio s pivom poslije posla. U toj maloj kvadraturi svi su se znali i sve si mogao saznati. A onda je vlasnica na proljeće bila primorana zatvoriti kafić. Radila je za režije i unosniji su joj apartmani koje je, srećom, naslijedila od roditelja. Danima su se opraštali. Oni su znali da je primorana na to, jer više nema šljakera, radnika i da vlasnica mora krenuti novim putem i sada posluživati turiste. Nedavno sam srela jednog „iz birca“. Rekao mi je. „Znaš ne idemo više nigdje, ne družimo se. Nemamo kamo. Nije to to. Tamo si imao sve – i ekipu, tamo bi prodao drva i gljive ili nabavio komad za mašinu. Ono je bila kao neka proširena obitelj gdje smo se svi znali cijeli život, slavili rođenja, odlazak u penziju, rođendane i utakmice, a sada je i to nestalo“, požalio se. Dosadno mu je i sve više odlazi na selo, kaže da u gradu nema više što tražiti. Sve je rekao.“

Pula, to je (k)raj?!

I tako. To je ta tužna Pula danas, na aparatima. Dostojanstvo je ukradeno jednom gradu koji je na svom industrijskom vrhuncu bio percipiran i kao grad punkera i rokera. Nije ni čudo uz prisustvo teške industrije i radničkog identiteta. Ta povezanost bile su značajka Pule i to je pored svilenog sjaja prošlih vremena, te posleratnog i antifašističkog nasleđa, multikulturalnosti, sve u paketu, činilo identitet ovog grada. Šta se s tim identitetom desilo? Da li je izmeenjen do neprepoznatljivosti, da li ga uopšte nema, ili je on još tu negde zatomljen i ima šanse da preživi? Ja, evo nisam sigurna.

„Taj identitet je još tu no mišljenja sam da je, figurativno govoreći, na aparatima. Ako uklonite podlogu ili temelje onoga što je takav identitet stvaralo, a što je uključivalo ne samo industrijsku proizvodnju već i cijeli sistem koji je stvorio preduvjete da se takva scena generira, teško je očekivati da će se ona nastaviti razvijati ili održavati čistom inercijom. I ne bi stvarno bio problem da je neka druga, slična urbana pojavnost zamijenila taj identitet, identiet scene proizašle iz kulture kulture radi, a ne kulture kao robe. Problem je što ovakav tip odnosa prema turizmu koji kompletan grad pretvara u apartmane, muzejsku izložbu ili kič spektakle, jednostavno ubija ideju grada. A kad ubijete grad, iluzorno je očekivati da će se neki novi kulturni obrasci ili oni prethodni održati.“ – zaključuje razgovor Krešimir Krolo.